Bresje je, kao i Kosovo Polje, po izgledu – grad. Među novim višespratnicama još uvek ima srpskih kuća.
“Živimo u getu, nigde ne idemo. Sedimo u kući i ćutimo. U našoj ulici ima osam srpskih kuća”, rekao je za Kim radio Miodrag Jovanović i dodao da sa komšijama Albancima nema problema.
“Ne diraju me, imanje ne prodajem, dok mogu. Kad ne mogu, idem i ja”, naveo je Miodrag kroz suze i prisetio se nekadašnjeg života.
“Super je bilo, ali ovo što su napravili, politika što je napravila… ne znam. Živeli smo, radio sam u mlinu sa Albancima, sada nema ničega. Nemam gde da izađem, do ulice i vratim se kući”, kazao je on.
Njegov komšija Ljubiša Mitić prisetio se da je kuću u kojoj živi podigao njegov deda.
“Moja nana Gospava, ona je pričala: ‘Nemoj da prodajete kuću, vaš deda je pravio kao seoski sluga’. Moj deda je bio nepismen, ali je kažiprstom na kući napisao svoje inicijale M. V. (Mitić Vukadin) 1928. godine i ona i dan-danas stoji tu. Ovde se dosta dece rodilo, krstilo”, rekao je on.
“Za sada nemamo nikakvih problema. Imao sa problem sa komšijom, upisao je na sebe mojih devet kvadrata puta, ali sam otišao u Opštinu i oni su nam otvorili put. Da me neko napadao ili maltretirao, nije niko”, naveo je Milorad Mitrović i dodao:
“Planiram da ostanem ovde dok sam živ, kada umrem – zna se. Da prodam ne mislim. Dolaze i pitaju za cenu, za sada mi niko nije rekao: ‘Moraš da prodaš’”.
U maloj prodavnici i kafani, nekadašnjoj Zemljoradničkoj zadruzi “Brazda”, ekipa Radija Kim zatekla je Srbe, Albance i jednog Roma kako zajedno, uz kafu i rakiju, razgovaraju. Da pred kamerama govore o suživotu ipak su bili raspoloženi samo Srbi.
“Imam dobre drugare Albance. Živimo zajedno, družimo se, idemo jedan kod drugoga. Ja ne osećam potrebu da odavde odlazim jer meni nije loše, u dobrim sam odnosima sa komšijama Albancima. Ovde živi porodica Bogujevci, od pamtiveka smo zajedno, kao i ovi koji su došli sa strane, iz Glogovca, Podujeva isto su dobrodošli. Za dobrog čoveka su moja vrata otvorena”, kazao je Ljubiša Mitić.
“Što se mene tiče, život je ovde dobar. Ja radim sa svima u ovoj maloj prodavnici, dočekujem i ispraćam goste. Za mene nije važno koje su nacionalnosti, samo da budu dobri, da živimo i da se družimo. Mi smo ostali na ognjištu deda Vukadina, nemamo nikakvih problema”, navela je Ljubišina supruga Radmila.
Slično svedoče i naši ostali sagovornici.
“Nemamo problema, neću da grešim. Družimo se”, rekao je Milorad Mitrović.
“Živimo, imamo prodavnice, kupujemo hranu, snabdevamo se. Nemamo problema sa Albancima, sa nama su ljubazni, mi smo sa njima za sada dobri i nadam se da ćemo biti. Za vreme rata nismo pravili probleme, krali, pljačkali. Živimo slobodno, ali se život mnogo promenio. Vrlo malo Srba ima, komšije nam nedostaju”, kazala je njegova supruga Milka.
“Vratiće se neko, videće da tamo nema ništa”
Prodaja srpskih imanja Albancima u Bresju je počela nakon 1999. godine. Danas u četrdesetak kuća koje su ostale živi blizu sto, pretežno starijih, Srba.
“Nemam ni ja gde da izađem, a ne mladi. Oni nemaju ništa. Nemaju posao, obdanište, ništa skoro. Trebalo bi da imaju i školu, moji bratanci nigde ne rade. Nedostaju nam komšije, stalno smo se skupljali svi zajedno, sada nemaš s kim. Imali smo veliku familiju, sada su mi tu još dva brata od strica, dvoje-troje tamo i tako”, rekao je Milorad.
“Vrlo je malo dece. Svi su otišli, mi stari smo ostali”, dodala je Milka.
“Mladi su otišli tamo gde ima posla. Uglavnom su prodali imanja, čekaju da prodaju i kuću. I dalje se prodaje, nažalost. Oni koji prodaju to kriju. Kažu: ‘Ne, ja neću da odem. Da ostavim kosti svog dede i pradede, ne daj Bože’, a već natovario pevca na kola da ide”, kazao je Ljubiša Mitić.
“Kada bi bilo bolje ostali bi, ali Srbi odlaze. Traže nešto bolje, bolji život, a ja ne mislim da prodam. Idem u Lipljan, a u Prištini nisam bio 20 godina, ne smem da idem tamo, strah me. Samo da upere prst, pa te uhapse”, kazao je Miodrag Jovanović.
“Ja se nadam da će da bude bolje. Nećemo mi tek tako da odemo. Bog će da povrati ovaj narod. Vratiće se neko, videće da tamo nema ništa”, uverena je Radmila.
Poljoprivreda glavni izvor prihoda
Srbi iz ovog sela se pretežno bave poljoprivredom. Uzgajaju živinu i nešto malo stoke.
“Obrađujemo zemlju, imamo sedam do osam hektara zemlje, a obrađujemo više od 50 hektara. Moj sin plaća zakup, pošteno radi, zovu ga da vrši usluge kombajnom i traktorom”, rekao je Ljubiša Mitić.
“Živim od penzije, imam ženu i dva sina. Obrađujemo zemlju, 20 hektara”, kazao je Miodrag Jovanović.
“Obrađujemo četiri hektara, živimo i od penzije. Imamo kokoške, ćurke, svinje”, dodaje Milorad Mitrović.
Deponija smeća na groblju
Bresjansko groblje dugo nije bilo ograđeno, pa su lokalni Romi kroz njega napravili put. Iako je kasnije izgrađena kamena ograda, a kapija stavljena pod ključ, put se i dalje koristi. Deo groblja je pretvoren u deponiju smeća.
“Oni tu prolaze, preskaču preko zida. Sav otpad bacaju u groblje. Vazu su skinuli sa groba, bacilli je i penjali se na nju da preskaču zid. Veliki problem imamo sa Romima”, kazao je Milorad Mitrović.
“Bacaju smeće u groblje, niko im ništa ne može. Ne može ni sveštenik da reši”, dodala je Milka.
“Mi smo s mukom zagradili groblje, da ne ruše spomenike. To je bila inicijativa crkvenog odbora, skupili smo novac i kupili kamen, zidali i ogradili. Dok smo bili zdravi, išli smo i čistili, skupljali smeće. Sada su tamo šerpe, lonci, televizori, stari šporeti. Sve to prebacuju Romi iz mahale preko zida i svaljuju krivicu na Albance, ali to nije tačno. Katastrofa i sramota”, rekao je Ljubiša Mitić.
Predsednik Privremenog organa Opštine Kosovo Polje, Aleksandar Trajković, kazao je da se za groblje traži adekvatno rešenje.
“Pregovaramo sa Kancelarijom za Kosovo i Metohiju da rešimo problem čišćenja groblja u Bresju i Kosovu Polju, da se groblje u Bresju dobro obezbedi, a da se u Kosovu Polju održava”, naveo je on.
Prema Trajkovićevom mišljenju, nezposlenost je najveći problem Srba u ovom selu.
“Pomažemo im tako što pokušavamo da nekog uposlimo i da, u saradnji sa Kancelarijom za Kosovo i Metohiju, pomognemo u vidu građevinskog materijala ili šta god da im je potrebno”, kazao je on.
Trajković je dodao da se pojedini Srbi u Bresju suočavaju sa pritiscima da prodaju svoja imanja.
“Kako bilo ko od nas može to da spreči? Trudimo se da im olakšamo život, a time i smanjimo pritiske”, rekao je on.
Većina Srba u Bresju ipak ne želi da o svom životu u ovom selu priča pred kamerama. Plaše se, kažu, da će biti dodatno izloženi pritiscima da prodaju svoja imanja.