Prema hrišćanskom predanju, Sveti Georgije bio je rimski vojnik koji je stradao 303. godine, tokom progona hrišćana za vreme cara Dioklecijana, jer nije želeo da se odrekne svoje vere.
Pred smrt je zamolio svog slugu da njegovo telo prenese u Palestinu, odakle mu je bila majka i gde je imao imanje koje je prethodno razdelio siromašnima.
U vreme cara Konstantina Velikog, hrišćani su u Lidi Palestinskoj podigli hram posvećen Svetom Georgiju. Prilikom njegovog osvećenja, u hram su prenete i položene mošti svetitelja. U spomen na ovaj događaj, odnosno prenos moštiju i obnovljenje hrama, 16. novembra obeležava se Đurđic.
Sveti Georgije u pravoslavnoj tradiciji proslavlja se dva puta godišnje – 6. maja, kada se obeležava Đurđevdan, u znak sećanja na njegovo stradanje, i 16. novembra, na Đurđic.
U ikonografiji se na Đurđevdan najčešće prikazuje na konju kako kopljem ubija aždaju, simbol zla, dok se na ikonama za Đurđic predstavlja kao vojnik koji stoji, sa kopljem ili mačem u ruci.
Na Kosovu i Metohiji Đurđic se obeležava kao hramovna slava Saborne crkve Svetog Đorđa u Prizrenu.
Vučji dani i narodna verovanja
U narodnom kalendaru Đurđic označava početak Vučjih dana, poznatih i kao Mratinci, koji traju do praznika Svetog Mrate, 24. novembra.
Prema narodnim običajima, tokom ovog perioda iz kuće se ništa ne pozajmljuje niti daje, dok se ženama preporučuje da ne obavljaju ručne radove. U pojedinim krajevima odmarali su i krojači i obućari, a izbegavao se lov na vukove.
Ovi običaji zasnovani su na starim verovanjima da vukovi tokom Vučjih dana imaju posebnu zaštitu i da ih ne treba uznemiravati.
Za vremenske prilike tokom ovog perioda vezivala su se i predviđanja o predstojećoj zimi. Prema narodnom verovanju, magloviti Mratinci nagoveštavaju promenljivu zimu, dok se vedro vreme smatra najavom hladne i oštre zime.
U narodu je poznata i izreka da zima dolazi sa Đurđicem, a odlazi sa Đurđevdanom.
Đurđic je i krsna slava brojnih srpskih porodica, a u pojedinim domaćinstvima obeležava se kao preslava.
















