U PKC „Akvarijus“ sinoć nije predstavljena samo fotografija – već jedan put. Put koji počinje tamo gde se, kako kaže autor, svet ne ukršta, već završava.
„Ako me pitate odakle sam, ja stvarno ne znam, ne mogu da odgovorim na to pitanje, komplikovano je. Imam poreklo iz Kalamata. Ja sam skroz na jugu Peloponeza. Tu je drum koji polazi iz severne Evrope i tu se završava. Kod mene ljudi ne prolaze, već moraju da dođu. Kada vidiš kartu, to je kao centar jednog kosmosa, ali nije. Vidiš da si na kraju jednog sveta… izolovan si.“
Iz te izolacije, iz beskrajnih maslinjaka i tišine, nastaje pogled koji neće tražiti lepotu – već značenje. I odluka koja će obeležiti njegov rad koji nije vođen idejom lepote. Naprotiv.
„Moje fotografije nisu lepe. To je odluka. Nije stvar estetike, već teme koja me zanima“, poručuje Vamvakas, odbijajući da „lepi“ prizori odvlače pažnju od suštine – od onoga što slika zaista nosi.


Foto: Kontakt Plus
Iz Kalamata, put ga dalje vodi u Atinu, a potom i u Prištinu, gde dolazi na studije, ali pronalazi nešto što će ga trajno vezati za ove prostore – ljude.
„Kad sam došao u Prištinu, bila je neverovatna sredina za mene… Našao sam zajednički jezik sa tim ljudima. Počeo sam da se samoistražujem. I tako sam krenuo sa fotografijom.“
Upravo taj odnos sa ljudima ostaje u središtu njegovog rada, naročito kada govori o Srbiji i njenom jugu.
„Ja sam ovde, u Srbiji, našao svoju Grčku. Našao sam ljude koji imaju dušu i dalje. Dopada mi se način na koji živite.“
Za njega, fotografija nije priča u klasičnom smislu, već prostor slobode.
„Fotografija ne može da bude toliko narativna koliko film. U fotografiji imaš više slobode.“
U tom prostoru, kadar postaje ključan.
„Fotografija je jedan mali kvadrat i vrlo je bitno kako ćemo da napravimo taj kadar – šta ćemo da zadržimo, a šta da stavimo van.“
Kosovsku Mitrovicu prvi put posećuje nakon ratnih sukoba, beležeći prizore koji ne traže ulepšavanje.
„Tada sam fotografisao kontejnere.“


Foto: Kontakt Plus
Danas živi u Nikoziji, podeljenom gradu. I tamo, kao i ovde, odnosi su ono što ostaje.
Ovih dana ponovo boravi u našem gradu, ali u drugačijoj ulozi, angažovan i na snimanju filma.
Sa druge strane, Priština, iako važan deo njegovog životnog puta, ostaje prostor koji nije fotografisao još od studentskih dana.
„Tamo više nisam svoj na svome“, priznaje.
Vamvakas danas fotografiju vidi kao čin izbora i selekcije – proces u kojem nastaje na hiljade kadrova, ali ostaju tek jedan ili dva. U tom naporu, priznaje, najveći izazov nije snimanje, već odluka.
„Ja ću možda ovih dana da napravim 1.000 fotografija, ali da zadržim jednu ili dve… Danas je najteži deo da sedneš za kompjuterom i da odabereš ono što misliš da je dobro.“
Njegova priča, kao i njegove fotografije, ne nudi konačne odgovore. Ona ostaje negde između – između mesta koje zovemo svojim i onog koje nas oblikuje.
Zato u „Akvarijusu“, njegova priča nije završena. Ona je, kao i njegove fotografije, ostala otvorena – negde između onoga što vidimo i onoga što biramo da zadržimo.


Foto: Kontakt Plus
















